Podatkovni centri danas ne izgledaju kao prije. Iza nas je više evolucijskih skokova u njihovom razvoju, od fizičkih do virtualnih, od virtualnih do Cloud, pa sada od Cloud hardverskih prema
hiper-konvergiranoj infrastrukturi (HCI).

Servisi koje koristimo postali su sve kompleksniji, zbog čega uvodimo pametne novitete na infrastrukturnom nivou. Znači, ne pričamo više o fizičkim resursima, već virtualnim. Kao ni o ručnom provizioniranju već automatskoj orkestraciji te Cloud modelima. Isto vrijedi i za silose i hiper-konvergirana rješenja.

(ne)svjesne kompanije

Dok se kompleksnost sustava u poslovanju povećava, rast će i izuzetno veliki izazovi u održavanju i osiguravanju visoke dostupnosti servisa za kompanije. Ono što je važno za istaknuti, a obilježava trenutačno razdoblje u poslovanju jest da postoje dva tipa kompanija – one koje su svjesne realnih potreba za dostupnošću podataka i one koje će tek postati svjesne, a što će se neminovno dogoditi kada im servisi postanu nedostupni.

Podatkovni centri su trenutačno na različitom stupnju razvoja: od vrlo bazičnih gdje se na IT gleda kao troškovnu organizaciju, a ulaganja su na principu gašenja vatre, do modernih hibridnih podatkovnim centara s hiper-konvergentnom Cloud infrastrukturom. Ovu drugu kategoriju karakterizira razmišljanje kako valja ulagati danas kako bi se uštedilo sutra.

Ono što je kod većine tvrtki prepoznato kao prostor za poboljšanje jest izrada servisnih mapa, odnosno trenutačni izazovi vezani uz nedostatak istih. Naime, ono što nedostaje jest vizualizacija čitavog niza komponenti sustava koje trebaju biti visoko dostupne, a kako bi krajnji servis uistinu bio visoko dostupan. Nije dovoljno staviti servis na internet, ispred njega postaviti uređaje za raspoređivanje opterećenja (Load Balancing) i reći da je sustav visoko dostupan ako nemamo sliku ovisnosti tog servisa do zadnjeg hardverskog sklopovlja. Većinom se susrećemo s parcijalnim servisnim mapama u smislu da će mrežni odjel voditi brigu o mrežnoj infrastrukturi, database o svojoj, sistemaši o svojoj infrastrukturi i tako dalje.

Iskustva krajnjeg korisnika – teren gdje nema praštanja

Ipak, alfa i omega uspjeha je perspektiva krajnjih korisnika digitalnih servisa. Oni su toliko navikli na odmah i sada te ugodan dizajn, da zapravo nemaju niti malo strpljenja. Kod njih se primjenjuje pravilo od pet sekundi. Znači, ako se servis ne prikaže ispravno unutar određenog vremena, korisnik odlazi.

Ako pričamo o enterprise poslovnom sustavima, ovdje korisnici neće otići jer ipak moraju odraditi posao do kraja, ali će biti frustrirani, manje učinkoviti i generirati više poziva Help Desku, a samim time generirati i veći trošak za kompaniju.

Najčešći svakodnevni izazovi

Iz pozicije sistem integratora poput COMBISa i moje poslovne svakodnevnice, glavni izazov s kojim krećemo jest što korisnici traže da je rješenje kvalitetno, jako brzo implementirano uz što niži trošak. Najčešće se onda dogodi da sjednemo ponovno za crtaću ploču i pokušamo se dogovoriti oko izbora dvije od te tri stvari.

Zato smo uveli metodologiju izračuna, gdje osim standardnih računica poput, TCO-a (Total cost of ownership) i ROI (Return of Investment) analiza računamo i TEV, odnosno Total Economical Value.
Danas je moguće vrlo precizno izračunati cijenu nedostupnosti pojedinog servisa. Iskustva u dizajnu i implementaciji visoko dostupnih sustava imamo, budući da radimo projekte gdje je 5 devetki standardna stvar (visoka dostupnost od 99,999% na godišnjoj razini).

Kriteriji uspješnosti implementacije visoko dostupnih digitalnih sustava

Osim osnovnih kriterija poput uspješno odrađenih testova prihvata rješenja, integracijskih testiranja, testa opterećenja i testa failovera/HA pravi kriterij i evaluacija uspješnog sustava dolazi u fazi eksploatacije rješenja, odnosno SLA (Service-level agreement) izvještaja kojeg dostavljamo korisniku na kraju svakog razdoblja. Tu je bitno da korisnik može iščitati dvije kategorije:

– Broj proaktivno riješenih problema, odnosno neaktualiziranih rizika.

– Razdoblje vremena u kojem je sustav bio nedostupan. Naravno da ova brojka mora biti 0 na svakom izvještaju 🙂